Komunikacija sa osobom oštećena vida

Da bi se moglo uspješno komunicirati sa starijom osobom, potrebno je shvatiti jedinstvenost starijih osoba jer ni u jednom životnom razdoblju ne postoje veće razlike među ljudima nego u starosti. Za uspješnu komunikaciju potrebno je procijeniti opću razinu funkcioniranja osobe. Pri tome se procjenjuju: senzorne sposobnosti (način komunikacije prilagođava se stanju sluha i vida), psihosocijalne potrebe (važno je čuti i vidjeti što se zbiva iz perspektive same osobe, njezini stavovi, pogledi ili čak strahovi), emocionalno stanje (nesigurnost, strah, depresija, bespomoćnost) i potreba za pomoći (razina samostalnosti i potreba za pomoći druge osobe). Najčešće smetnje u komunikaciji sa starijim osobama su: isprazne izjave (umjesto ispraznih rečenica utjehe, bolje je osobu pitati kako je i da li želi pričati o tome), davanje savjeta („S štapom se najsigurnije kretati!“ bolje je reći „Možda ćete se osjećati sigurnije sa štapom, želite li probati?“), odgovaranje na vlastita pitanja (dati osobi dovoljno vremena da odgovori na pitanje jer su njihove reakcije ionako fiziološki usporenije), pretjerane pohvale ili pogrde, obrambeni stav na pritužbu, roditeljsko ponašanje (ne obraćati im se kao djeci, ne odgovarati umjesto njih).

Prilikom prvog upoznavanja sa osobom oštećena vida potrebno je osobu pozdraviti i predstaviti se, pričekati odgovor i dopustiti da prva pruži ruku za rukovanje. Osjet dodira razvio se tijekom novonastale situacije, te ponekad ima ulogu vodećeg osjetila. Potrebno se obraćati razgovijetno i prirodnom intonacijom. Preporuka je svaki put se predstaviti prije obraćanja jer je nerealno očekivati od slabovidne osobe da će nas prepoznati po glasu, osim ako nam nije bliski prijatelj ili član obitelji. Za vrijeme razgovora treba biti ispred osobe i u komunikaciji se koristiti pokretima glave. Kako je poznato, neverbalna komunikacija nam prenosi više informacija nego same riječi a i utječe na intonaciju glasa te je iz tog razloga potrebno sa slabovidnom osobom razgovarati kao i sa svakom drugom. Možda ne vide osmjeh na licu ali ga mogu čuti. Prilikom razgovora nema potrebe za izbjegavanjem riječi kao što su vidjeti i gledati ili razgovarati o svakodnevnim aktivnostima kao što su čitanje knjiga, gledanje TV, itd. Ukoliko je u razgovor uključeno više osoba potrebno je svaku osobu predstaviti, te se svaki put prije obraćanja slabovidnoj osobi obratiti imenom. Ukoliko netko napušta razgovor i odlazi, potrebno je to najaviti da se izbjegnu neugodne situacije u kojoj osoba  oštećena vida razgovara sama sa sobom.

Prije pružanja pomoći, potrebno je prvo upitati da li je ona uopće potrebna. Mnogim ljudima smeta pretjerana zaštita i pomoć, te ih treba pustiti da samostalno obavljaju svoje dnevne aktivnosti.

Prilikom davanja uputa smjera ili prilikom opisivanja smjera ili predmeta u okolini potrebno je koristiti jasne i specifične riječi npr. „vrata na lijevo“ umjesto „ona vrata tamo“.

 

U službi zdravog vida,

bacc.med.techn. Sunčana Kovačić

Imaš pitanje? Pitaj!