Psihološka prilagodba na oštećenje vida

Psihološka prilagodba na slabovidnost se prema Livnehu i Evansu dijeli na sljedeće faze:

  1. Šok – psihološka otupjelost zbog novonastale traume
  2. Anksiozna reakcija – inicijalno shvaćanje nastalog stanja
  3. Cjenkanje – npr. posjet različitim liječnicima
  4. Negacija stanja – odbijanje prihvaćanja objektivnog stanja
  5. Depresija – osoba postaje svjesna implikacija slabovidnosti
  6. Povlačenje – iz društva i društvenih aktivnosti
  7. Bijes – usmjeren na samog sebe ili okolinu
  8. Shvaćanje – objektivno razumijevanje stanja
  9. Prihvaćanje – subjektivno, emotivno shvaćanje stanja
  10. Prilagodba – na nastalo stanje.

Bilo naglo ili postepeno oštećenje vida, ono ugrožava osnovnu funkcionalnu neovisnost starije osobe, te negativno utječe na izvršavanje dnevnih aktivnosti, samopoštovanje i samoaktualizaciju. Kada dođe do oštećenja vida, starija osoba se mora prilagoditi kako na vidna ograničenja tako i na ograničenja u izvršavanju dnevnih aktivnosti. Razne postupke koje su nekada obavljali rutinski, sada moraju korak po korak ponovno učiti (npr. kako hodati, a pritom ne pasti). Radi takvih životnih okolnosti, osobe sa oštećenim vidom se mogu smatrati beskorisnima samima sebi i društvu, te postoji veliki rizik od nastajanja raznih negativnih psiholoških stanja (depresija, usamljenost, anksioznost, bespomoćnost, itd.). Važno je pritom napomenuti da se ne treba prema osobama oštećenog vida odnositi zaštitnički i oduzimati im preostalu samostalnost.

"Ravnoteža leži ni u odbijanju pomoći ni u pretjeranoj ovisnosti o drugima" Heine i Browning (2002).

Izazov s kojim se susreće medicinska sestra u radu sa starijim osobama oštećenog vida je poticanje starije osobe da gubitak vida doživi kao još jednu životnu prepreku  koju mora savladati. Kritična je samopercepcija vida i njegovo poimanje osobito kada starija osoba postane svjesna životnih promjena nastalih ireverzibilnim oštećenjem vida. Psihološka prilagodba na oštećenje vida može trajati mjesecima pa čak i godinama. Mnoge starije osobe nadajući se povratku vida rješenje problema traže u operativnim zahvatima koji imaju minimalne ili nikakve rezultate ili pak posjećuju mnoge specijaliste oftalmologe nadajući se krivo uspostavljenoj dijagnozi. Ponekad je dovoljno da je netko uz njih. Čašica razgovora i smijeha mogu biti od velike koristi, a humor je često i učinkovit način za svladavanje novonastalih prepreka u svakodnevnom životu. No, smijeh ne treba koristiti kao masku za bolno iskustvo. Potrebno je osobi oštećena vida osigurati vremena da tuguje. Napadaji i ispadi ljutne su mogući i nakon što se starija osoba prilagodila novom načinu života. Kada i ako starija osoba prihvati i prilagodi se životu sa oštećenim vidom, ne znači da nada o poboljšanju vida više nije prisutna.

Gubitak sposobnosti za čitanje, vožnju automobilom, prepoznavanje lica, gledanje televizije, stvara emocionalne posljedice u osobi i koja traži veliku podršku obitelji i društva, te dodatno povećava troškove ukupne zdravstvene skrbi. 

Oštećenje vida je najčešće nepovratno, a životne promjene koje nosi sa sobom postaju trajni dio obitelji. Obitelj i prijatelji se također nalaze u stresnoj situaciji jer takvo negativno psihičko raspoloženje direktno utječe i na njih. No, povećanjem samopouzdanja i stjecanje novih vještina kod starije osobe oštećena vida, smanjiti će ispoljavanje negativnih emocija. Strpljivost i potpora obitelji imaju važnu ulogu u prilagodbi na novonastalu životnu situaciju te se trebaju aktivno uključiti u zdravstvenu skrb i rehabilitaciju. Potrebno je prikupiti što je više moguće informacija od bolesti do promjena u životnom prostoru. Potpora i pozitivno prilagođena okolina su ključ uspješne rehabilitacije. Pokazalo se da audio knjige imaju povoljan kognitivni utjecaj, zabavne su i opuštajuće pa se preporuča njihovo korištenje.

Prema studiji koju su 2005. objavili Horowitz, Reinhardt i Kennedy, zabilježen je veći broj depresije kod slabovidnih ljudi u dobi od 65 godina nadalje, u odnosu na ljude iste dobne skupine bez oštećenja vida. Prema istoj studiji pokazalo se da slabovidnost nije najčešći uzrok depresije već gubitak samostalnosti, ovisnost o okolini i prilagodba na društvene predrasude.

Dok se kod velike većine javlja depresija, manji broj pati od fantomskog vida, odnosno Charles Bonnet sindroma. Charles Bonnet sindrom su vidne halucinacije kod kojih osoba vidi predmete ili ljude koji zapravo nisu tamo. Mozak koji je navikao na stalno primanje vidnih informacija, nakon iznenadnog prekida dotoka istih, počinje samostalno stvarati slike. Najčešće su ti predmeti umanjene veličine. Halucinacije mogu trajati od nekoliko sekundi pa sve do nekoliko sati. Najčešće se javljaju kod osoba oštećena ili izgubljena vida kao posljedica senilne makularne degeneracije, glaukoma i dijabetičke retinopatije.

 

 

U službi zdravog vida,

bacc.med.techn. Sunčana Kovačić

Imaš pitanje? Pitaj!